Poput ostalih astronoma u Hrvatskoj i mi smo se pripremali za ovaj izniman i rijedak događaj, tim više što smo išli u Dubrovnik gdje nas je očekivalo puno više svita. Odlučili smo ponijeti tri teleskopa kako bi omogućili što većem broju ljudi gledanje. Za svaki teleskop napravili smo filtere a za velikog i filter za snimanje preko kamere. Opremu i sve što nam treba ukrcali smo u kombi u ponoća i po malo prilegli i digli se u tri manje kvarat da stignemo na trajekt u tri i po. Krenuli smo rano kako bi imali dovoljno vrimena za se namistit. Na radio Dubrovniku se već danima vrti spot koji je najavljiva naš dolazak a po gradu su bili izlipljeni plakati.
Na put su krenuli: Ivan Sardelić, Ivan Grbin, Mladen Favro, Nikola Leleković, Tino Žuvela, Mate Skokandić, Tonči Belić, Ante,Luka, Sani, naš vozač Ante i moj drugi sin Martin od godinu po dana. Došli smo oko 6 i po uri i uz dozvolu ušli kombijem u grad na Stradun. Nigdi nikoga samo smeće i škovacini. Učinili smo krug po praznom Stradunu za vidit koje je najbolje misto na kojem ćemo vidit izlazak sunca. Svako misto je bilo loše- ili smetaju zidine ili je grubo misto pa smo se vratili kraj Orlanda.
Pitali smo nike prolaznike di izlazi sunce ali nisu nam znali reć, a jedna je rekla desno od Žarkovice pa smo postavili teleskope pokraj jedne knjižare na sjevernu bandu Straduna kako bi vidili što veći dio neba. Posli smo se obadali da je to Algoritam čije su nas djelatnice posli kad je zavrućilo lipo tendon čuvale od sunca. Mlađi su pošli tražit koji kafić za popit kavu ali sve je bilo uzalud otvaraju tek u devet uri.
Ono malo judi što su se digli iz ko zna kojega razloga gledali su nas ko da je doša cirkus ali mi smo bili u poslu i u oduševljenu što će se dogodit i što smo na Stradunu. Kad smo sve postavili obadali smo se da sunce obasjava kip sv. Vlaha na istoimenoj katedrali što znači da smo falili misto. Ostalo je još petnajest minuti do početka kontakta Venere i sunca. Brzo smo preseliti jedan teleskop na drugo misto kako bi snimili ono najboje ali di je Tino išće kavu zovem ga na mobitel, doša je i pokušavamo namistit parametre kamere ali uzalud ne možemo dobit dobru sliku. Kamera previše povećava. Tino govori da će uspit ali ništa! Vaja se pripremit za gledanje jer judi već dohodu. Na sunčevom disku u 7 i 20 miš je ugriza bokun to je ona Venera, veća je nego što sam misli. Zovu me s radio Dubrovnika i idem direktno u eter. Govorio sam o tome što vidimo i kako su nas Dubrovčani privarili za misto izlaska sunca kad više nisam zna što reć da sam mobitel jednoj gospoji koja je upravo završila gledat pa im je prenjela svoje oduševljenje. Kešo je još u đemperu a sunce je počelo peć a on se nema kad ni svuć.
Za pola ure prinili smo jedan teleskop na ono prvo misto jer nam je ovamo poče smetat kampanel, a za uru i druga dva i donili lumbreline kako bi bili u sjeni. Bilo mi je krivo što nismo ništa snimili ali ni bilo vrimena za plač. Kad smo se sredili počeli smo grist sendviče koje nan je bi pripremi Grbin.
Sunce se polako dizalo i obasjalo cili Stradun a oko nas je bilo sve više novinara i fotografa, vajalo je počet pričat priče i svi su se dobro snašli pa i ne znam koliko sam puta ponovio rečenice to vam je samo danas ovoliki smo i mi i to je Venera a ljudi su odlazili s oduševljenjem. Naravno bilo je i grintala sa zaključcima: pa je to to? Ali nije bilo vremena za loše osjećaje, tribalo je stalno namištat teleskop i sa svima bit srdačan i sve i pokazat i objasnit. Doša nas je pozdravit i dožupan Leleković kojemu je brat bi među nama. Pojavila se i Šujica ali nije gledala kroza teleskop, samo u nas a koji su ti tamo? Ali zato je Adrijana Tomašić guštala i bila oduševljena. Moran je pohvalit za promidžbu cile akcije na radio Dubrovnik. Stigla je i televizija, uvuka sam stumak i nešto blebletao a oni su pitali i strance o utiscima a najuvjerljiviji je bio naš šofer.
Počelo je bit vruće, Venera je došla na pola Sunca a stranaca koji su u Dubrovnik jutros doputovali ogromnim brodom bilo je sve više u redu za gledanje pa smo se počeli češće izmjenjivat na teleskopima. Počela se činit prava fila! Jure i Marina iz Zajednice za tehničku kulturu su nam donili kolače za okripu jer smo bili gladni. Dogovorili smo se da nećemo ostat do kraja jer je umor već čini svoje. U podne i po smo počeli polako pakirat teleskop po teleskop i polako se pripremat za povratak. Ali svit je i dalje dolazi pa smo na kraju morali biti i malo grubi kako bi se izvukli. Ipak, svi koji su bili u fili, vidili su Veneru.
Posljednja zajednička fotografija na Stradunu i eto nas na putu doma priko Franjinog mosta zadovoljni i umorni , a tisuće ljudi vidjelo je ono što smo i mi željeli vidjeti i nikad više nećemo imati priliku. Na žalost, vratili smo se bez dokaza što smo gledali, ali ništa za to mi smo živi dokazni materijal.
